bozajfeature

Kada je Drago Jovanović, stric Božidara Jovanovića (56), kinotehničara u Arhivu Jugoslovenske kinoteke, nestao za vreme Drugog svetskog rata, iza njega je ostala samo jedna jedina fotografija koju je poslao majci krajem 1943. Zahvaljujući toj sličici, Božidar je skoro pola veka kasnije otkrio kakva je sudbina zadesila njegovog strica.

Drago Jovanović rođen je 1921, u selu Rajković, udaljenom sedam kilometara od Mionice prema Valjevu, iz koga je i Borka, žena Nikole Kalabića. Otac Kosan i majka Mileva imali su još dva sina, koje su pred kraj rata regrutovali partizani – Radovana (Božidarevog oca) i Milovana (preživeo Sremski front). Drago je, međutim, kao najstariji sin, još 1941, zajedno sa grupom mladića iz sela, prišao četnicima, odnosno Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini.

– Tada partizana uopšte nije bilo u tom kraju i četnici su bili jedini koji su se borili protiv nemačkog okupatora. Moj stric je bio barjaktar u jednoj od četničkih grupa i mada je dužio oružje, kažu da ni metak nije ispalio. Bio je dobre naravi. Pre rata je imao prodavnicu i pričali su mi da je seljanima koji nisu imali novca često davao robu na veresiju. Negde u decembru 1943, u selu Banja, između Aranđelovca i Oplenca, nastala je i fotografija, ne puno veća od današnjih samolepljivih sličica, na kojoj Drago u uniformi pozira sa svoja dva najbolja prijatelja. Na poleđini je grafitnom olovkom bilo ispisano: Mojoj majci za uspomenu, Drago sa prijateljima. Od tada, moja familija nije više ništa čula o njemu. Nestao je – objašnjava Božidar.

Po završetku rata, Dragova majka, Božidareva baba, Mileva, i Božidarev otac, Radovan, obraćali su se više puta Crvenom krstu, pokušavajući da saznaju šta se desilo sa Dragom, ali su uvek dobijali isti odgovor – takav čovek ne postoji. Vremenom su do njih dolazile razne neproverene informacije, u koje Jovanovići nisu verovali: da se ovaj sa svojom gupom povukao prema Grčkoj, da je viđen u Bosni, gde je poginuo u teškim borbama, da ga je neko video u jednom selu u Francuskoj, u koje se naselio posle rata, ali da iz nekog razloga izbegava kontakt sa familijom, čak i da je stigao do Australije.

– Moj otac se sredinom šezdesetih pomirio sa sudbinom da nikada neće naći brata, ali Mileva, njihova majka, nije gubila nadu do smrti. Međutim, i moja baba, i moj otac, a i drugi stric, umrli su, a da nisu saznali šta mu se desilo. Možda je tako i bolje. Od babe sam nasledio tu jedinu stričevu fotografiju, koju sam godinama držao zalepljenu na vratima frižidera – kaže naš sagovornik.

bjovsajiDrago, Božidarev stric, na snimku prvi zdesna

A onda, jednog dana 1991. godine, u Arhiv Jugoslovenske kinoteke došao je Nikola Majdak, poznati srpski snimatelj i režiser, sa kopijom britanskog dokumentarnog filma „Tito: Čerčilov čovek“. Božidar je dobio zadatak da film presnimi na drugu kasetu, i već je prilično odmakao sa poslom, kada mu se jedno lice u drugom delu filma učinilo poznato.

– U trenutku mi je sinulo da je to jedan od drugova moga strica sa fotografije, koga sam zapamtio zbog neobične frizure. Par sekundi kasnije, u kadru se pojavljuje i Drago. Nisam mogao da verujem! Nekoliko dana kasnije, otišao sam u selo sa kopijom filma i svojim video rekokorderom, i organizovao projekciju za dvadesetak najstarijih seljana, koji su se još sećali kako je Drago izgledao. Svi su potvrdili da je to on – kaže Jovanović i nastavlja:

– Ispostavilo da su moj stric i njegovi prijatelji, povlačeći se preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, stigli do Austrije, gde su se predali saveznicima. Tu je bilo nekoliko hiljada četnika, a mnogi od njih su došli sa svojim porodicama – ženama i decom, što se vidi i na filmu. Nisu želeli da se vrate u zemlju da žive pod komunistima i nadali su se da će im se saveznici odužiti što su godinama ratovali za njih, tako što će ih odvesti na zapad. Međutim, svi su vraćeni vozovima u Jugoslaviju, gde su ih sačekali partizani i pobacali ih u jame u Kočevskom rogu, u Sloveniji.

bozajsajtiiBožidar Jovanović

U Kočevskom rogu, nekoliko dana po završetku Drugog svetskog rata, bez suđenja, likvidirano je najmanje 13.000, mada neki podaci ukazuju i na oko 30.000 vojnika i civila, među kojima je bilo slovenačkih domobrana, ustaša i nekoliko hiljada Srba – pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, Srba crnogorskih četnika, ali i dosta civila koji su se povlačili iz Srbije. Ubijanje je trajalo osam dana, a ljudi su eliminisani tako što su im ruke vezivane žicom, posle čega su bacani u jame. Partizanski egzekutori su na kraju u jame bacali bombe. O ovom događaju prvi je javno progovorio Simo Dubajić, koji je komandovao jedinicom zaduženom za ubijanja u Kočevskom radu, u svojoj knjizi „Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga“, objavljenoj 2006. Jedinica je navodno bila sastavljena od dokazanih komunista koje je odabrala lično Milka Planinc. Priča se da su egzekutori, posle osam dana ubijanja, nagrađeni višednevnim odmorom na Bledu.

 

, ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *